Brkić Nina

Nina Brkić, rođena je 1979. god. u Zagrebu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Profesorica je likovne kulture - diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, nastavnički odsjek, smjer slikarstvo, u klasi prof. Ante Rašića. Ima dugogodišnje iskustvo u radu s djecom i vodi svoj vlastiti projekt pod nazivom Ilustracija glazbe, čiji je cilj potaknuti kreativne potencijale kod djece. Projekt podržava i financira Ministarstvo kulture i prosvjete Republike Hrvatske. Do sada je sudjelovala na 20 samostalnih i 30 skupnih izložbi diljem Hrvatske, kao i u Rumunjskoj, Njemačkoj i SAD-u. Angažirana je u organizaciji prodajnih izložbi humanitarnog karaktera, kao i promociji mladih likovnih umjetnika u Hrvatskoj. U Rumunjskoj je provela pet mjeseci u Academia de Arta si design u Cluj Napoca. Dobila je posebno priznanje žirija na izložbi Passion Heritage u 2005. Sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama. Članica je HDLU-a, LIKUM-a i Foto kluba, Zagreb.

Nina Brkić was born in Zagreb in 1979. She graduated from the School of Applied Arts and Design, and then got her Visual arts teacher degree from the Academy of Fine Arts in Zagreb (Department of teaching methodology, Section – Painting, class of professor Ante Rašić). She both paints professionally and also works as a teacher. She has years of experience working with children. She is leading her own project titled Illustration of Music, the goal of which is to incite creative potentials in children. The project is supported and financed by the Croatian Ministry of Culture and Education. For years she has been holding solo and group exhibitions at home and abroad. So far she has staged 20 solo exhibitions and 30 group exhibitions across Croatia, as well as in Romania, Germany and the United States. She has been involved in organizing sales exhibitions and those of humanitarian character, as well as working on promoting young visual artists of Croatia. She has received further training in Romania, where she spent five months at the Academia de Arta si design in Cluj Napoca. She received special acknowledgment from the jury at the Passion Heritage exhibition in 2005. She has taken part in numerous visual arts colonies in Croatia, as well as in many events related to her vocation. She is a member of the Croatian Association of Visual Artists (HDLU), Croatian Freelance Artists’ Association (HZSU), Croatian Visual Artists Cooperative (LIKUM) and the Zagreb Photo Club.

Seder Đuro

Seder Đuro (Zagreb, 1927.), hrvatski slikar, pjesnik i akademik. U slikarskim djelima prevladavaju teme religioznog sadržaja.

Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1951. je diplomirao u klasi profesora Antuna Mezdjića. Specijalizirao je slikarstvo kod prof. Marina Tartaglie. Na ALU u Zagrebu bio je redovitim profesorom od 1981. godine.

Samostalno je izlagao od 1958. sve do danas. Od 1959. do 196. bio je članom grupe Gorgone. 1980-ih je godina bio jednim od začetnika „nove slike“ u hrvatskoj umjetnosti. Izlagao je na skupnim i samostalnim izložbama.

1960-ih i 1970-ih objavljivao je i poeziju. Redoviti je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Dobio je brojne nagrade

Veža Mladen

 

MLADEN VEŽA (1916.-2010.)1

Trag nas vodi u Vežin rodni Brist. U Dalmaciju. U kamenjar. U kamen-simbol-metaforu za svu moguću kasniju jaku šutnju i jaku ruku. U kamen-znamen stamenosti. Vjetrovima i olujama unatoč. Ali preko tog i iza tog kamena bačeno je i majstorski položeno na Vežinim slikama svjetlo. I o toj gotovo poništenoj i dvostruko prividnoj svjetlosti – kao da iza onog prvotno nam ponuđenog svjetlosnog premaza postoji tamo još neka očaravajuća, odstrijelom instinkta uhvaćena, zavjesa – i o toj svjetlosti htjedoh u pismu priupitati slikara.

S jedne, dakle, strane, samoopasna, ali plodnougodna stvaralačka šutnja, a s druge strane, na platnima, obilje šiknute i smirene svjetlosti. Boje koje u pravom smislu riječi pjevaju (kako kaže Chagall za snagu i magiju boje). Nedosegnuti su rasporedi uspravnosti umjetnikova duha! A riječ duh veoma je signativna zaštitna povelja kad je riječ o Mladenu Veži. Duh mu je taj mediteranski: utišana zrelost s potkožnim eruopcijama, podatna lirska prozračnost bez pozlate, brz, hitar potez koji mijenja oštrinu vizure-prostora, filozofičnost i mudrost gatki, legendi, narodne pjesme, kamena, flore i faune. Trpko ispisivanje povijesti vlastitog slikopisa. I u utišanom žaru slikarevih očiju obilje je zasvođene zrelosti i zapretene filozofičnosti.

Taj žar, ta smirenost koja vješto kroti racionalno i emotivno, mora da mu je posudila, velikodušno, zavičajnost njegova genetički ponijeta i pronijeta pejzaža, kao i proputovanje kroz vlastitu muku, kušnju i šutnju. Vratio je sve to obilato Veža na svojim slikama: rukom lirika, ali i ručetinom težaka-klesara. Mijenjajući i pomičući na slikama odnose i ritmove prirode Veža stvara autentično obličje vlastite prirode. Veža otima od cjeline. Otima i grupira svoje kriške. A te su kriške odvaljeni i izvađeni komadi njegove iznutrice-prirode, podignute do razine estetskog, očovječenog znakovlja. U Veže sve radi: oko, uši, kosa, nozdrve, jagodice prstiju, tabani. Tabani su mu u radnom dosluhu s duhovnim i fizičkim kodom Zemlje. Taj razmak od tabana do oka, od podnožja do vršaka, u Veže je gotovo elektricitetan: viđeni i naslućeni-nanjušeni znakovi u prirodi, pretvaraju se u impulse na slici. Tako njegove slike emaniraju i zvuk. Meta-asocijaciju. A zvuk se porađa na sudarima svjetla i tame, dana i noći, šutnje i govora.

1 Glumac, Branislav, Oko – ruka – kist: razgovori sa slikarima, V.B.Z., Zagreb, 2005., 43-44.

MLADEN VEŽA (1916.-2010.)

The trail leads us to the Veža's native Brist. In Dalmatia. The rocky ground. To the stone-symbol-metaphor for the future of strong silence and a strong hand. The stone-omen of stamina. Despite the wind and storms. But over and beyond that stone was thrown and masterfully laid on Veža's paintings, the light. And about that almost annuled and double transpparent light - as if behind of what was originally offered to us in light coating, there's another fascinating, caught by precision of the instinct, curtain - and about that light I wanted to ask a painter in the letter.

On one hand, therefore, the self-dangerous but fertily-enjoyable creative silence, on the other hand, on canvases, plenty of gushing and calm light. Colors that in the true sense of the word sing (as Chagall said for the power and magic of color). Unreached are the plains of the artist's spirit! A word spirit is a key signature when it comes to Mladen Veža. His spirit is mediterranean: muted maturity with subcutaneous eruptions, supple lyric breathability without gilding, quick, swift move that changes the sharpness of perspective-space, philosophicalness and wisdom of fortune tellers, legends, folk songs, stone, flora and fauna. The bitter history of writing the letters of his own painting. And in silent heat of the painter's eye there is plenty of vaulted maturity and imbued philosophy.

The ardor, the calmness that skillfully tames what is rational and emotional, must have borrowed him, generously, feeling of closeness to the landscape that was inscribed in his genes, as well to his journey through his own suffering, temptation and silence. He returned all this abundantally in his paintings: by the hand of the lyricist, but also by the huge arms of laborer-carver. Changing and moving relations and rhythms of natureVeža creates authentic outlook on his own nature. Veža steals from the whole. Steals and groups it's slices. And these slices are broken off and removed pieces of his inner nature, raised to the level of aesthetic, humanised signature. In Veža everything is in motion: eye, ears, hair, nose, fingertips, the soles. Soles are in productive collusion with the spiritual and physical code of the Earth. The distance from the sole of his foot to the eye, from the base to the tips, in Veža is almost electrically charged: seen and presumed signs of the nature, are converted into pulses in the picture. His paintings also emanate sound. Meta-association. A sound is born in collisions between light and darkness, day and night, silence and speech.

Šimunović Frano

Šimunović Frano ( Dicmo, 10. listopada 1908. - † Zagreb, 28. ožujka 1995.), je hrvatski - slikar, sin slavnoga književnika Dinka Šimunovića, bio je jedan od najeminentnijih hrvatskih pejzažista.

Vrlo malo je živio u Dicmu, jer mu je otac tada učitelj dobio premještaj u Split, tu je Frano Šimunović išao u osnovnu školu i gimnaziju . Obitelj se 1929. seli u Zagreb, a Frano započinje studij arhitekture, ali ga ubrzo napušta te se prebacuje na studij slikarstva na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1930.-34. kod Ljube Babića i Joze Kljakovića. Nakon toga usavršavao se u Madridu 1934.-35.. Svoju prvu izložbu održao je 1935. u salonu Ulrich u Zagrebu.

Nakon Drugog svjetskog rata slika jednu od najboljih slika na temu ratnih stradanja - Partizanska kolona (1949).1951. ženi se s hrvatskom kiparicom Ksenijom Kantoci, sa kojom će često izlagati do kraja života. Za Hrvatsko narodno kazalište je u sklopu tadašnje velike obnove zgrade, 1969. godine naslikao svečani zastor Titov naprijed, prema motivu poeme hrvatskog pjesnika Vladimira Nazora Titov naprijed.

Frano Šimunović međutim pronalazi sebe u slikanju pejzaža iz djetinstva - rodne Zagore i njezina kamena. Tako nastaju 1950-ih njegove slavne slike; Kamenjar, 1954., Zagora, 1957., Međe u kršu, 1959. Motivi se sve više oslobađaju opisnog i približuju modi onog vremena informelu, tako postupno kao i Oton Gliha i Šimonović dolazi do svojih gromača, - pejzaža škrtih polja Dalmatinske zagore otetih teškom mukom od kamena. Tad nastaje niz ponajboljih pejzaža gromača, Stare međe, 1969, Kameni doci, 1969, Sanjane međe, 1971, Stara priviđenja, 1973.

Frano Šimunović je samostalno izlagao u; Zagrebu, Beogradu, Splitu, Novom Sadu, Dubrovniku, Osijeku, Zadru, Sarajevu i Pragu, a sudjelovao je i na brojnim kolektivnim izložbama. Izlagao je i na Venecijanskom bijenalu 1964. s tadašnjom zagrebačkom reprezentacijom; Oton Gliha, Edo Murtić, Zlatko Prica, Ordan Petlevski, Vojin Bakić, Dušan Džamonja

Pred kraj života, zajedno sa suprugom darovao je Modernoj galeriji u Zagrebu 51 vlastito djelo iz 1970-ih i 1980-ih godina.

Šadić Fahrudin

Šadić Fahrudin, rođen je 1956. u Slavonskom Brodu. S 15 godina postavlja scenografiju za amaterske predstave te sudjeluje u radu male likovne kolonije, što će odrediti njegov put.

1975. godine dolazi u Zagreb, koji ga impresionira, a posebno zagrebačka likovna scena.

Upoznaje majstora slikarstva profesora Ivu Friščića koji će imati presudan utjecaj na njegov stvaralački razvoj.

Sudjeluje na izradi dugometražnih crtanih filmova "Čudesna šuma" i "Čarobnjakov šešir". Imao je nekoliko samostalnih i skupnih izložaba u Hrvatskoj i inozemstvu ( Zagreb, Los Angeles, Washington, Milano, Berlin, Colorado, Denver).

Stipica Vjekoslav

VJEKOSLAV STIPICA1

Završio je školu Primijenjene umjetnosti u Splitu (grafički smjer) u klasi profesora Jakova Budeše. Akademiju Likovnih umjetnosti u Zagrebu (grafički smjer) u klasi profesora Frane Baće. Bio je profesor na Akademiji u Splitu. Dobitnik je nagrada za slikarstvo. Nalazio se u enciklopediji likovnih umjetnosti Hrvatske. Izlagao je preko 100 kolektivnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i Europi: Splitu, Zagrebu, Dubrovniku, Parizu, Obersdorfu, Trstu, Udinama, Pescari, Beču, Hamburgu... Njegove slike se nalaze u muzejima, klinikama, privatnim kolekcijama i mnogim drugim značajnim javnim prostorima i ustanovama.

Barke u stanju mirovanja, mrtve prirode i pejsaži tematska su odrednica slika Vjekoslava Stipice. Realističke razrade, često minuciozne obrade, dodiruju različito, vedrinu i sjetu, ugođajnost koja odražava ljetni dan i slojevitost vremena prošlosti. Prikazivanjem predmetnog, Stipica u njemu donosi stvarno, ali i prelazi prag stvarnoga., prvenstveno poradi naglašene dorađenosti atraktivnog predloška, karakteristične palete toplih i zasićenih kolorističkih odnosa, što djelima daje romantičarski prizvuk.

Odnjegovane mrtve prirode pune dragih predmeta, koje u kolorističkoj punoći oplemenjuju svjetlo, nadilaze svoju doslovnost izgleda i postaju prikaz svijeta koji nestaje, te zrače plemenitošću, slikovnošću. Odmjereno u svojoj aranžiranosti, strukturi epiderme koja sugerira patinu, baroknošću svjetla stvaraju prizore ljepote koji bude nostalgiju za izgubljenim ili duboko potisnutim. Kultiviranošću stila koji se slući lijepim, ali ne da za blista površinskim sjajem, Stipica otkriva onaj sloj koji označava trajanje, kumulira sve mjene u jednu točku, u izglednost koja je opis i bit.

Mrtva priroda već je po svom karakteru postavljena na postamonat reprezentativnog (paradnog) što kod Stipičina senzibiliteta ne isključuje intimizam pristupa i dojma u posvojenosti odabranih elemenata. Stipičina mrtva priroda je pregledna, skladnog ritma, logičnog dijaloga, sastavnica likovne priče i "skinutih" jesenskih boja.

VJEKOSLAV STIPICA 

The School of Applied Arts in Split (graphics department) in prof. Jakov Budeša's class.

Art Academy (Graphics) in the class of prof. Frano Bača. Worked as the professor at the Academy in Split.

Received several awards for his paintings.

Boats lying still on the water, nature morte and landscapes are thematical determinants of Vjekoslav Stipica's paintings. Realistically elaborated, often with extreme precision in details, his pictures are touching on different moods: gaiety and melancholy, the atmosphere reflecting a summer day and many layers of the passed times. In his studies of objects, Stipica brings out their realistic qualities, but at the same time he goes beyond reality, primarily by working out details with accentuated precision, and also by chosing a characteristic palette of warm, saturated colouristic relations, wich are partly giving his painting romantic modulations.

Refined nature mortes, full of cherised objects, ennobled by the lighting and their colouristic richness, are surpassing the literalness of their apperance and becoming the images of a vanishing world, radiating nobility and pitoresque qualities. Measured in their arrangment, in the structure of epidermis suggesting patina, with that barouque light, they form the scenes of beauty evoking nostalgia for things lost or deeply supressed.

With his cultivated style, which is using beauty not to merely dazzle the eye with superficial glamour, Stipica reveals the layer which symbolizes continuation and cumulates all changes into one point, into an apparence which is at the same time, description and the essence.

With the intimacy of his approach and the impressions of an inner bond between the painter and his chosen objects, Stipica's sensitivity avoids the trap of an imminent represenative (ostentatious) character of nature mortes.

Stipica's nature mortes are not crowded, they are showing a harmonious rhythm and logical dialogue between pictorial story and his palette of autumn colours.

1Stanko Špoljarić o Vjekoslavu Stipici.

Radoičić Vjekoslav Vojo

Radoičić Vjekoslav Vojo (Požega, 10. studenog 1930.), hrvatski je slikar grafičar, ilustrator, scenograf, kipar.

Živi i radi u Rijeci, Beču i Begovom Razdolju.[1] Vojo Radoičić održao je preko 180 samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Za potrebe televizijske i kazališne produkcije izradio je više od 40 scenografija. Poznat je njegov opus vezenih slika na dekorativnim krpama za kuhinjske zidove, o kojima je HTV snimio dokumentarni film (u dokumentarcu nazvane su "krposlikama").

Redovni član Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeke i Zagreba i VBO-a (Verein Bildenden Kunstler Osterreichs, Wien – Schonbrun).

Dobitnik je brojnih priznanja i nagrada, među ostalim, nagrade Ostende, Otkupne nagrade za fundus Gradskog muzeja, Godišnje nagrade Grada Rijeke, a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za doprinos kulturi. Za ilustraciju dječje knjige dobio je nagradu Grigor Vitez i nagradu Ivana Brlić-Mažuranić.

Radoičić je bio hrvatski kandidat za prestižnu nagradu za ilustraciju Hans Christian Andersen, a dobitnik je i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo za 2005. godinu.

Račić Josip

RAČIĆ1

Slikarski put Josipa Račića (1885-1908) jest tmuran kao što je tmuran pejzaž u kojem se rodio i crne društvene prilike u kojima je živio. Njegov prvi crtački materijal bio je ugljen koji bi preostao od ugaraka vatre savskih Cigana. Njegova prva podloga za crtanje bila je vapnom obijeljena stijena na stajama seoskih bijednika. Siromašni horvaćanski dječak (danas naselje Knežija u Zagrebu) pošao je najprije u Zagreb za litografskog naučnika, a kasnije se otisnuo u Munchen, gdje je stvorio djela po kojima je postao jedan od glavnih osnivača hrvatskog modernog slikarstva.

Na minhenskoj akademiji bio je običaj da studenti započnu školovanje crtajući ugljenom glavu, figuru i akt. Račić je tu našao školske modele izgledom slične sirotinji kakvu je dobro poznavao u domovini: bijedna minhenske starce i napuljske djevojke prosjačkog porijekla. Tako je nastavni program minhenske akademije bio kao stvoren za Račića. Dok su crtački ugljen mnogi učenici pretvarali u praznu akademsku studiju – u mrtve linije i beživotni prah, Račić ga je preobražavao u žive linije, pune slikarskog duha. Kad je prešao u slikarsku klasu Huga von Habemanna, koji je temeljio svoju likovnu pedagogiju na tonskom postupku, to jest na stupnjevanju intenziteta sjene i svjetla u boji – Račić je otkrio najsretnije i najsvjetlije trenutke svog stvaralaštva. Kao da potvrđuje misao slavnog slikara osamnaestog stoljeća, Chardina koji je tvrdio da slikar „ne slika sliku bojom, nego osjećajem“. Račić je od djetinjstva toliko duboko proživio tminu siromašnog života, da je čak i jalovi akademski obrazac pretvorio u najplodnije izvorno slikarsko djelo!

Vladimir Becić, Račićev drug iz Munchena, bilježi u svojim uspomenama kako su Račić, Kraljević i on toliko uznapredovali među učenicima svih narodnosti – da su i profesori i studenti njihovu slikarsku klasu i njihov originalni način slikanja nazivali „Hrvatskom školom“. U tom razdoblju je Račić naslikao „Damu u crnom“, „Djevojku u kockastom kostimu“, „Djevojku sa šeširom“ i niz drugih uljenih slika, koje danas ocjenjujemo kao vrhunska galerijska djela jedne izuzetne umjetničke nadarenosti na početku prošlog stoljeća. U svim tim slikama Račić je postigao ono čemu se divio u djelima svojih slikarskih ideala Velasqueza i Maneta: sjaj oživljene crnine i blistanje srebrnog sivila.

Crnina kojom je Račić započeo svoj život, svoje naukovanje u litografiji i slikarskom studiju u Munchenu, nije ga ostavljala ni u trenu kad je, u veljači 1908. godine, došao u Pariz. Grad na Seini u prvi mah ga je zadivio. Ushićen, poslao je ocu u Horvate razglednicu s Eiffelovim tornjem i naslikao akvarelom trijumfalni luk. No, ubrzo se vraća svojem najvećem doživljaju, svojoj glavnoj snazi: slika tamno dno pariškog života. Dva najmilija motiva bili su mu pariški mostovi i pariška sirotinja. Slikajući svoju najbolju sliku „Pont des Arts“, kao da je slikao glavni problem svoje mlade umjetničke ličnosti: kako slikarski u sebi premostiti male Horvate i veliki Pariz?! Slikajući klošare i skitnice, ljude odbačene od života – slikao je zapravo svoj autoportret. Tmurne boje vadio je iz jedne od najživljih slikarskih tehnika: iz akvarela. Njegov kist bilježio je ljudsko ogorčenje istim onakvim pesimizmom, kako ga je, u trenucima najvećeg očaja, bilježilo i Matoševo pero u ovom gradu. I to čini upravo u vrijeme kad se u njegovom zavičaju površno, neodgovorno i nelikovno šarenim bojama frazira o narodu i domovini!

Život Josipa Račića, započet drugog dana proljeća 1885. u malom selu Horvati u savskom mulju, naglo se prekinuo 1908. godine u Parizu u jednoj hotelskoj sobi. Kako je umro Račić? Da li se sam ubio? To je ostalo nerazriješeno. Njega je zapravo ubio onaj isti crni očaj i osjećaj za stvarnost, koji je dao život njegovom velikom slikarstvu.

RAČIĆ

Painting path of Josip Račić (1885-1908) was as grim as gloomy landscape in which he was born and shadowy social conditions in which he lived. His first drawing material was charcoal that was left by the embers of the fire that Sava Gypsies started. His first drawing basis were the whitewash rocks at the stables of village miserables. The poor boy from Horvaćani (today settlement Knežija Zagreb) first went to Zagreb for lithographic studies, and later went to Munich, where he created works for which he became one of the main founders of Croatian modern painting.

At the Munich Academy it was customary for students to start their education drawing head, figure and act by charcoal. Račić found school models that were looking similar to the poor people he knew at home: a poor Munich elderly men and Neapolitan girls of beggar origin. Thus, the curriculum of the Munich Academy was perfect for Račić. While drawing by charcoal, many students turned the technique into empty academic study - in the dead lines and lifeless dust, but Račić had transformed it into the live lines, full of spirit. When he joined the painting class of Hugo von Habemann, who based his art pedagogy in tonal procedure, that is, the gradation of intensity of the shadows and light in color - Račić discovered the happiest and brightest moments of his creativity. As if to confirm the idea of ​​the famous painters of the eighteenth century, Chardin, who claimed that a painter "does not paint a picture by color, but by feeling". Račić who has so deeply experienced darkness of poor life from his childhood, turned even the barren academic form into a most fertile original work of art!

Vladimir Becić, Račić's coleque in Munich, noted in his memoirs that Račić, Kraljević and he were so far advanced among students of all nationalities - that both professors and students in their painting class called their original way of painting "Croatian School". During this period Račić painted "Lady in Black", "Girl in checkered suit", "Girl with a hat" and a number of other oil paintings, which today are considered to be a top gallery works of an outstanding artistic talent at the beginning of the last century. In all these pictures Račić achieved that what he admired in the works of his artistic ideals Velasquez and Manet: splendor of enlivened blackness and glitter of silver grayness.

Darkness in which Račić started his life, his apprenticeship in lithography and painting studio in Munich, was not leaving him even in the moment when, in February 1908, he came to Paris. City by the Seine at first deeply impressed him. Elated, he sent his father in Horvati card of the Eiffel Tower and painted a triumphal arch by watercolors. But he soon returned to his greatest experience, his main strength: he captures dark bottom of Parisian life. His two favorite motifs were Parisian bridges and Parisian poor. By painting his best picture "Pont des Arts", as if he was painting the main problem of his young artistic personality: how can he use art to form a bridge between the small Horvats and large Paris?! Painting tramps and vagrants, people that were excluded from life – he was actually painting his self-portrait. The dark color is pulled out from one of the most vibrant painting techniques: watercolors. His brush was recording human outrage in the same pessimist manner, as it did, in the moments of despair, Matoš's pen in the city of Zagreb. And it does exactly at a time when in his homeland painters are making banal frases in superficial, irresponsible manner about the people and fatherland!

Life of Josip Račić, that started on the second day of spring in 1885. in a small village in Horvati in the Sava mud, was suddenly interrupted in 1908. in Paris in a hotel room. How did he die? Did he kill himself? It was left unresolved. He was actually killed by the same black despair and a sense of reality, which gave life to his great paintings.

1 Peić, Matko, Portreti hrvatskih umjetnika 19. i 20. stoljeća, August Cesarec, Zagreb, 1986., 87-89.

Pulitika Đuro

Pulitika Đuro (Bosanka, selo iznad Dubrovnika, 26. siječnja 1922. - Dubrovnik 14. prosinca 2006.), hrvatski slikar. U slikarstvo ga uvodi Kosta Strajnić. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, ali je napušta i vraća se u rodni Dubrovnik, kojemu slikarski ostaje vjeran cijeli život. Zajedno s Antunom Maslom i Ivom Dulčićem čini poznati dubrovački slikarski trio.

Osamdesetih godina 20. stoljeća u velikim krajolicima žarkoga kolorizma postiže monumentalnost izraza. Čest su mu motiv i plošni akti.

Samostalno je izlagao u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu, Rijeci, Gentu, Londonu, New Yorku, Rimu, Milanu, Napulju i Parizu.

Popović Dimitrije

Popović Dimitrije rođen je 4. ožujka 1951. na Cetinju. Završio je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. Za boravka u Parizu 1974. upoznaje pariškog kolekcionara gospodina Davriera, pa u sastavu njegove zbirke izlaže 1978. u Galeriji Alexander Braumuller s umjetnicima Salvadorom Dalijem, Ernstom Fuchsom, Victorom Braunerom, Dadom Đurićem, Leonorom Fini i drugima.

U Pforzheimu 1982, Galerija Liberta i Universal Fine Arts iz Washingtona, organiziraju mu zajedničku izložbu grafika sa Salvadorom Dalijem. Iste godine u povodu velikog jubileja “Leonardo a Milano 1482 – 1982” izlaže ciklus crteža Omaggio a Leonardo u milanskoj Pallazo Sormani.

U povodu 27. međunarodnog umjetničkog festivala “Due mondi” grad Spoleto u kojemu se taj festival održava, organizira mu izložbu slika, crteža i grafika. U godini jubileja dvije tisuće godina kršćanstva izlaže u Rimu ciklus raspeća CORPUS MYSTICUM u Sant Andrea al Quirinale, Santa Maria del Popolo – I Agostiniana arte sacra conteporanea I u Pantheonu.

Jedan je od petnaest umjetnika, likovnih kritičara i filozofa, (M. Bitta, M. Cacciari, M. Paladino i P. Portghesi), koji su pozvani da odgovore na “Pismo Pape Ivana Pavla II umjetnicima”.Odgovori su objavljeni u knjizi “Umjetnici odgovaraju Papi Ivanu Pavlu II”, izdavač Sri spa – Milano, 2003.

Do sada je priredio 58 samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu te sudjelovao na dvije stotine skupnih.

Dobitnik je više od dvadeset domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Djela mu se nalaze u tridesetak domaćih i svjetskih muzeja i galerija.

Objavio je jedanaest grafičkih mapa, do sada je izašlo šest monografija, a o djelu Dimitrija Popovića snimljeno je sedam filmova.

Murtić Edo

Murtić Edo (Velika Pisanica, 4. svibnja 1921. - Zagreb, 2. siječnja 2005.), hrvatski slikar, grafički dizajner, kazališni scenograf, akademik. Rođen je u Velikoj Pisanici kraj Bjelovara. Njegova se obitelj 1925. seli u Zagreb, gdje polazi osnovnu i srednju školu. Studirao je na Akademiji primjenjene umjetnosti. Profesori su mu bili Petar Dobrović i Ljubo Babić.

Prvu samostalnu izložbu imao je 1935. u Zagrebu. Od 1941. sudjeluje u II. svjetskom ratu, a 1943. se uključuje u pokret otpora protiv fašista. Puno je putovao u inozemstvo, posebno Francusku, SAD i Italiju. Njegovi radovi dobili su međunarodna priznanja.

Ostvario je 150 samostalnih i oko 300 skupnih izložbi na svim kontinentima. Njegova su djela prisutna u većini izvrsnih privatnih i javnih kolekcija po čitavom svijetu. Radio je i kazališnu scenografiju, murale i mozaike.

Bio je član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) te Hrvatskog helšinskog odbora (HHO). Uglavnom je živio u Zagrebu i Vrsaru. Proglašen je počasnim građaninom grada Bjelovara. Umro je u Zagrebu.

Nobilo Stipe rođen je 23. rujna 1945. godine u Lumbardi na otoku Korčuli. Pedagošku akademiju, likovni smjer, završio je u Splitu u klasi prof. Ante Kaštelančića. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1971. godine u klasi prof. Šime Perića. Živi i radi u Lumbardi na otoku Korčuli.

U Stipi Nobilu prepoznajemo slikara izrazito kolorističkog nadahnuća. Kao temeljnu i stalnu značajku svakako vidimo - temu, krajolik njegove rodne Lumbarde i otoka Korčule. Mediteransko ozračje otoka Korčule ishodište je i poticaj Nobilovu slikarstvu. Brnistra, masline, vinogradi, čempresi, polja i vale, plavetnilo mora i neba, najčešći su i, čini se, trajni motivi u Nobilovu slikartstvu.

Samostalno je izlagao u Korčuli, Zagrebu, Beču, Banja Luci, Orebiću, Vinkovcima, Splitu, Dubrovniku, Šibeniku, Cresu, Omišu, New Yorku.

Missia Frano

Missia Frano (George-François Missia) rođen je 1925. u Splitu. U ranoj mladosti svirao je jazz (glasovir i saksofon), u doba kada je taj glazbeni stil na ovim područjima još uvijek bio relativno slabo zastupljen. Nakon završene Gimnazije u Splitu, otišao je u Zagreb studirati strojarstvo, ali je već tijekom studija počeo pokazivati ozbiljnije zanimanje za slikarstvo. Po završetku studija strojarstva, upisao se na zagrebačku Kazališnu akademiju (odsjek scenografije), no taj je studij nakon završene prve godine prekinuo te je otišao u Pariz, gdje se upisao na privatnu slikarsku akademiju, ustrajan u odluci da postane slikar.

U Parizu je ostao deset godina te je u tom gradu imao prvu samostalnu izložbu. Godine 1969. preselio se u New York, u kojem i danas provodi veći dio godine, posvećen svom stvaralaštvu. Magistrirao je 1973. na Odjelu za umjetnost Likovne akademije Sveučilišta grada New Yorka, gdje je puna dva desetljeća predavao kao honorarni profesor. Doktorirao je 1992. na Sveučilištu Columbia u New Yorku s temom iz pedagogije slikarstva. Svoje je radove, od 1960. do danas, izlagao na više od dvadeset samostalnih izložbi u New Yorku, Parizu, Splitu, Vancouveru i Zagrebu te je sudjelovao na brojnim skupnim izložbama. Posljednjih nekoliko godina redovito izlaže u Splitu.

Slikarstvo Frane Missije obilježeno je izražajnim koloritom te specifičnom geometrijom. Motivi njegovih slika kreću se od mitoloških likova, preko svakodnevnih pojava, do sanjarskih tema prožetih melankolijom. U svom stvaralaštvu Missia se uspješno služi različitim tehnikama, međutim, najčešće koristi akrilik tehniku. Iako ne bježi od apstrakcije, autor najsnažnije utiske postiže svojim aktovima i vedutama, u kojima se uvijek vraća rodnom kraju. Prepoznatljive forme njegovih slika, žarke boje te sama kompozicija promatrača neprimjetno uvode u svijet slikarove mašte, svijet prepun sjete, ali i bezbrižnih snova. Izrazita jasnoća linija, bez suvišnih poteza, svjedoči o istodobnoj promišljenosti i spretnosti Frane Missije.

Lacković Croata Ivan

 

IVAN LACKOVIĆ CROATA1

(Batinske, 1. siječnja 1932. - Zagreb, 29. kolovoza 2004.)

U slikarskom jeziku Ivana Lackovića sastavni su elementi upotrijebljeni sami za se, u stvarnim nizovima, i imaju u sebi nešto od općega ritma koji se rasprostire slikanom površinom. Oni zadržavaju dakle svu svoju znakovnu vrijednost, i njihovo ponavljanje mnogo doprinosi izradi djela i njegovu osebujnom podneblju. Drveće, grmlje, cvijeće i katkada osobe ponavljaju se i pojavljuju na pozadini, prema hijerarhijskom redu koji više nije red klasične perspektive (što se traži za komponiranje cjeline slike), već naprotiv red nakane i volje izraza. Ovdje se ponovno nalazi koegzistencija dvaju perspektivnih registara, kojom su se veoma često služili oni što su ih nazivali primitivcima (u slikama poput Ucellova Lova). Prostor dočarava niz obojenih sivila. Detalji su pak smješteni u jednom drugom planu; oni su učinjeni različitim time kako su skrojeni (ne uvijek, uostalom), ritmom kojim se ponavljaju, a ne svjetlošću koja je podvrgnuta sustavu vrijednosti. Na toj slici, kao u tzv. realizmu primitivaca, pribivamo izradbi stvarnosti koja nije stvarnost zapažanja, već upravo stvarnost stvaranja.

Kvalitet rada što je posljedak toga postupka zavisi sasvim od onoga što je specifično u Lackovićevu slikarstvu: od grafizma. Finoća potke, njezina dragocjenost bez sladunjavosti i suhoće, zacijelo je ono čime smo najviše zapanjeni u njegovoj umjetnosti. Crtež, bio dio slike ili svoj vlastiti izraz, njegov je najizvorniji prinos. Ivan Lacković baca na ono što želi slikati pogled pun poštovanja i udivljenja, katkada gotovo plašljiv. To je manje pristup jednog naivca nego onaj gotovo vjernički pristup koji je starinskoga slikara smještao u svijet što ga je okruživao. Ustrojstvo što ga nameće svojem djelu nije dakle samo osjetilno; to nije jednostavna reakcija umjetnika pred prirodom koja je rasipna radostima i patnjama. Njegova je volja upravo ona, puna poštovanja, volja primitivnog slikara, za kojega djelo bijaše utvrđivanje činjenica jedne vizije, gdje je svaki element na svojem mjestu u funkciji općega smisla, gdje je svaki dio stvarnosti oruđe jezika.

Pa ipak Ivan Lacković nije anakroničan primitivac! On jednostavno očituje vječnost slikarskoga stanja koje ne duguje ništa impresionizmu ni lažnom realizmu. Figurativna namisao ovdje je podvrgnuta koherentnu (iako diferentnu) sustavu, koji isključuje žurbu i slučajnosti vanjskog pristupa stvarnome. Debele namaze boje, preinake, pretvaranje ne dopušta tehnika slikanja na staklu. Ti okovi primoravaju slikara da daje strogo i nedvosmisleno očitovanje svoje zamjedbe o stvarima, oslobođeno izvanslikarskih emocija i sretnih slučajnosti.

1 Jean - Pierre Bouvet , Putuju i više se ne vraćaju, CRKVA U SVIJETU, Vol.7 No.3 Rujan 1972., 283-284.

Ovaj je osvrt napisao Jean-Pienre Bouvet, kustos muzeja u Lavalu u Francuskoj, u povodu samostalne izložbe Ivana Lackovića-Croate u Muzeju Heniryja Rousseatia u Lavalu.

IVAN LACKOVIĆ CROATA 

(Batinske, 1. siječnja 1932. - Zagreb, 29. kolovoza 2004.)

In language of paintings of Ivana Lacković essential components are used as if they stand for themselves, and as if they contain some common rhythm that spreads all over the painted surface. They therefore are retaining all of its characteristic value, and their repetition contributes to the development of the painting and its peculiar climate. Trees, shrubs, flowers and sometimes people are repeated and appear on the back of the painting, according to a hierarchical order that is no longer the order of classical perspective (which is required for composing of the image as a whole), but rather order of intentions and the will of expression. Here again we testify the coexistence of two prospective registries, which were often used by those being called „primitives“ (in paintings like Ucello's Hunt). The space is evoked by a series of colored gray areas. Details are placed on a different planes; they were made different by how they were tailored (not always, anyway), by the rhythm in which they are repeated, not by the light that is subject to the system of values. In this painting, as in the so-called realism primitives, we witness the drafting of reality that is not reality of observations, but rather the reality of creation.

Quality of work as a consequence of this process depends entirely on what is specific to Lacković`s painting: from graphisms. The fineness of the weft, its preciousness without sweetness and dryness, certainly is why we are most astonished by his art. Drawing, as part of the image or as a phrase that stands on its own, is his most original contribution. Ivan Lacković gives what he wants to portray a look of respect and admiration, sometimes almost timid. This approach is less naive, and more of that almoust religious approach of the antique painter settling into the world around him. The organization which he imposes on his work is not therefore just sensuous; it is not a simple reaction of artist before nature that is dissipative of joys and sufferings. His will is full of respect, will of the primitive painter, for whom the work represents a fact-finding of a vision, where every element is in it's place in the function of general sense, where each part of reality is a tool of language.

Yet Ivan Lacković is not an anachronist primitive painter! He simply manifests the eternity of painters condition that owes nothing to impressionism or to false realism. Figurative's idea here is subjected to a coherent (though differential) system, which excludes haste and randomness of external access to reality. Technique of painting on glass does not allow thick impasto, conversions, false pretensions. These bonds are forcing the artist to a strict and unequivocal declaration of his observations about things, liberated of emotions that do not belong to the art of painting and happy coincidences.

Kuliš Vatroslav

Kuliš Vatroslav  rođen je 1951. u Vidošima. Zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti završio je 1971. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976., u klasi prof. Šime Perića. Od 1978. do 2002. godine radio je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskoga biografskog leksikona. Uz slikarstvo, bavio se grafičkim dizajnom i scenografijom. Autor je niza scenografskih rješenja za glumačku družinu “Histrion”, kazalište “Komedija”, “Zagrebačko kazalište lutaka” i HNK u Zagrebu. Autor je više grafičkih mapa. Boravio je na studijskim putovanjima u Parizu (Cite des Arts), Munchenu, New Yorku, Melbourneu…

Bio je član Galerije “Stećak” i Galerije “Arteria” u Zagrebu. Radovi mu se nalaze u muzejima i galerijama u Hrvatskoj te u mnogim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja među kojima su odličje “Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića” 1997., državna nagrada “Vladimir Nazor” za 2000. godinu, te godišnja nagrada Galerije “Forum” za 2003. godinu. Izlagao je na 100-tinjak samostalnih i više od 150 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.

Kauzlarić Zlatko Atač

Kauzlarić Zlatko Atač (Koprivnica 1945.) hrvatski je slikar i scenograf. Roden je 1945. u Koprivnici.

1964. završio je gimnaziju i upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Kroz studij se intenzivno amaterski bavi kazalištem kao glumac, redatelj, glazbeni izvođač, pantomimičar. 1968. postaje suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, gdje ostaje do 1973., kad postaje asistent na ALU, gdje i danas radi kao redovni profesor i obnaša dužnost dekana. Od sedamdesetih godina intenzivnije se bavi scenografijom i kostimografijom, i do danas ima više od 130 predstava, a i kao redatelj postavio je 1996. u HNK Ivana pl. Zajca operu "Rigoletto" koja je dobila niz nagrada i priznanja. U svom slikarskom opusu izlagao je na niz kolektivnih i šezdesetak samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu, za što je takoder dobio niz nagrada i priznanja.

Jordan Vasilije Josip

Jordan Vasilije Josip (Zagreb, 1934.) je hrvatski akademski slikar.

Školu primjenjene umjetnosti (1953.) i Akademiju likovnih umjetnosti (1958.) diplomirao je u klasi prof. Ljube Babića. Od 1960. započinje njegova profesionalna karijera samostalnog umjetnika.

Dobitnik je brojnih nagrada za slikarstvo, između ostalih nagrade grada Zagreba za 1969., te godišnje nagrade “Vladimir Nazor” 1992. O Jordanovom slikarstvu snimljeno je nekoliko kratkometražnih dokumentarnih filmova. Redovni je profesor katedre za crtanje i slikanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Gliha Oton

OTON GLIHA1

 O slikarstvu Otona Glihe pisano je i kod nas i izvan naših geografskih granica. Njegove slike traju samostalnim životom u muzejima, galerijama i privatnim zbirkama od Zagreba, Beograda, do Rima, Pariza, Londona, Sao Paola i New Yorka, a reproducirane su, jednakopravne i jednakovodeće, uz vodeća imena suvremene umjetnosti.

Ima godina koje su presudne, iznimne, značeće u duhovnoj stvaralačkoj biografiji. Za Glihinu umjetnost to je godina 1954. Te godine imao je svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu iako su njegove slike na zajedničkim izložbama (od Pariza 1938., preko Pola vijeka hrvatske umjetnosti u Zagrebu i Prve izložbe ULUHA 1946., pa dalje) do tada prošle kontinete i ušle u više muzeja i galerija.

Iste 1954. godine nastaje slika Primorje, prva u velikom ciklusu Gromača. A početak gromača znači otkriće i ostvarenje nove likovne vizije izrasle iz krčkog i primorskog zavičajnog krajolika. (…)

Glihine gromače ne znače prekid nego organski morfološki rast njegove slikarske vizije koja je prisutna i u ranijim slikama, a posebno u krčkim krajolicima, u ritmu smokava na listu, u granama kestene, u nekim portretima, u buri iznad otoka. U doživljaju.

Gliha je sa kamenitih obala Hrvatskog primorja i otoka Krka istrgnuo i iznio jednu drevnu, kamenu, slojevitu riječ – gromača – i dao joj mnogoznačni likovni smisao.

Otkrivajući gromače Gliha se okrenuo umjetnosti prije umjetnosti, kamenim krikovima i bljeskovima svjetlosti, tragovima koje je uzdizala ljudska težačka ruka, pokorna ritmu bure i mora, kretanju sunca i zvijezda. I riječ – gromača – dobiva novi smisao, ona ukorjenjuje, vraća nas vlastitim izvorima.

Tu na kamenu Krka, u brazdama od bure i pljuskovima, kao da se nazire znak glagoljice, slovo koje je mogla urezati jednako bura kao i ljudska ruka. Grubi dlan nevještog zidara i okretni prsti slikara, drhću istim nemirom kao more i kao kamen u puklo podne, kao mrkli mrak i sjajna mjesečina. Misle istom mišlju. U riječi – gromača – njiše se djetinjstvo Mediterana. Glihine gromače nisu transkripcija stvarnosti, nego transpozicija, izvorni stvaralački čin. Gromače nisu tema nego stvaralačka vizija svijeta. Slikar je drevni znak, brazde vremena i stvaralački trag čovjeka, otpečatio, oslobodio, dao mu značenje umjetnosti, mjeru vlastitog ognja. I upravo preko jednog znaka, zatvorenog u sebe i jedva čitljivog, Gliha je otkrio univerzalni smisao. Sve rijeke imaju jedan svoj zajednički izvor, sva vremena pripadaju istom univerzumu.

Priroda je prije čovjeka. I ove primorske i krčke gromače bile su vjekovima. Gliha im je dao nova značenja i mi ih danas vidimo njegovim okom.

Slikarstvo Otona Glihe, kad je najdublje zaronilo do dna, u same izvore života, u kamene skrivene krvotoke, najdalje je doseglo u budućnost, najbliže zvijezdama.

Njegovo slikarstvo opet je na početku novih otkrića i ostvarenja. Umjetnost nema godina, ona je mladost svijeta.

OTON GLIHA 

About painting of Oton Gliha has been written in our country and beyond our geographic boundaries. His paintings last with independent life in museums, galleries and private collections from Zagreb, Belgrade, to Rome, Paris, London, Sao Paolo and New York, and are reproduced, with equal right and valorisation, with the leading names in contemporary art.

There are years that are critical, exceptional, meaningful in one's spiritual creative biography. For Gliha's art that is the year 1954. That year he had his first solo exhibition in Zagreb, although his paintings were featured in group exhibitions (from Paris in 1938, to the exhibition Half Century of a Croatian Art in Zagreb, and the first ULUH exhibition in 1946, and so on) and have passed through continents and entered several museums and galleries.

The same 1954 Primorje is created, first painting in a great cycle of Gromača. Beginning of gromača cycle means discovery and realization of new artistic vision that grew out of native coastal landscape. (...)

Gliha's dry stone walls (so called Gromače) mean no disruption but morphologically organic growth of its artistic vision that is present in his earlier paintings, especially in Krk landscapes, in the rhythm of figs on the sheet, in the branches of chestnuts, in some portraits, in the storm over the island. In the experience.

Gliha has, from the rocky shores of the Croatian coast and the island of Krk, snatched and carried out an ancient, stone, layered word - dry stone wall (gromača) - and gave her a richly visual sense.

Revealing Gromače Gliha turned to art before art, to the stone cries and flashes of light, which follows the rising peasant hand, submissive to the rhythm of storms and sea, to the movement of the sun and the stars. And the word - dry stone wall (gromača) - gets a new meaning, it roots us, takes us back to our own sources.

There on the stones of Krk, in the furrows of storms and showers, you can almost get a glimpse of the letter of Glagolitic alphabet, the letter that could be carved by the storm as well by the human hand. Rough palms of untrained masons and painters nimble fingers, tremor with the same excitement as the sea and as a stone at noon, as darkness and as bright moonlight. They think the same thoughts. In a word - dry stone walls - the childhood of the Mediterranean swings itself. Gliha's stone walls are not a transcription of reality, but the transposition, the original act of creation. Stone Walls are not the subject but the creative vision of the world. Painter has unsealed an ancient sign and gave him the meaning of art, measured it with his own fire. And it was through one character, closed in itself and barely readable, Gliha has discovered an universal meaning. All the rivers have one source, all times belong to the same universe.

Nature was before men. And these coastal and island of Krk stone walls were here for centuries. Gliha gave them a new meaning and we are seeing it today through his eyes.

Painting of Oton Gliha, when it dived deepest to the bottom, to the very origins of life, the stone's hidden bloodstream, it has reached in the future, nearest to the stars.

His painting is again at the beginning of the new discoveries and achievements. Art does not age, it is the youth of the world.

1 Jure Kaštelan, Umjetnost nema godina Ona je mladost svijeta, Večernji list, Zagreb, 21.V.1974., u: Oton Gliha, Izložba uz stotu godišnjicu slikareva rođenja, Galerija Mona Lisa, Zagreb, 2014., 16-17.

Cvek Jordan Dragica

DRAGICA CVEK JORDAN

Dragica Cvek Jordan objašnjavajući zašto su djevojčice vrlo čest motiv u njezinom stvaralaštvu kaže1: „Djevojčica je motiv, početak ženskosti, nevinost početka, možda nesvjesna želja da se vratim djevojčici u sebi, da je sačuvam. Djeca su uopće moj motiv. To može biti neko određeno dijete, no više kao odraz nekog djeteta, refleksija lica, koje učestalo gledam (moja djeca), no to je općenito dijete. (…)“.

S obzirom da je djevojka u bjelini, nevjesta, značajna tema Dragica Cvek Jordan opisuje motive koji je kontinuirano potiču na slikanje djevojke u bijelom: „Bjelina i svjetlost mi je oduvijek bila izazov, a bjelina je za svetkovine najbjelja, kada obuku nevjestu u bijelu haljinu, bijeli veo, pa još i bijelo cvijeće. Kada je sve bijelo svaki i neznatan ton dobiva vrijednost. To je kao tišina u kojoj i najslabiji šum može zazvoniti.

Ne sjećam se više kako sam došla do nevjeste, no čini mi se da je to logičan slijed, iz djeteta nastaje djevojčica, a zatim nevjesta. To je prije svega bjelina, bijelo na bijelom; a onda je to i jedna iluzija izrazito ženska: čistoća i nevinost osjećaja koji se daje, kao zavjet ljubavi „…u dobru i zlu“. To je svetkovina trenutka kada se iz zaštićenog limba djetinjstva i mladosti prelazi u odgovornost zrelosti – neka vrst inicijacije – vrh života.“

Nadodati će još o bjelini svog slikarstva: „Bjelina je svečanost, čistoća, radost trenutka, ponekad ništavilo i smrt. Iz bjeline izlazi boja (slikarski) dok u tamu ona tone. Bjelina je dan – sunčan dan – svjetlost. Dovoljno je bjelini suprotstaviti samo sivilo srebra iz kojeg mogu izranjati sve boje, do najprofinjenijeg kolorizma. I to je dovoljno.

DRAGICA CVEK JORDAN (english)

Dragica Cvek Jordan explaining why girls are very common motif in her creative work says: "The girl is the motive, the beginning of femininity, innocence of the beginning, perhaps unconscious desire to get back to the little girl in myself, to preserve her. Children are ever so often my motive. This can be a particular child, but also a reflection of a face, someone who I frequently observe (my children), but generally a child. (...) ".

Since the girl in white, the bride, is a major theme, Dragica Cvek Jordan describes the motives that continuously encourage her to paint girls in white: "The whiteness and brightness have always been a challenge to me, and white is the whitest during the celebration, when they dress the bride in a white dress and a white veil, and on top of that also white flowers. When it is all white every little tone gets on it's value. It is silence in which the slightest noise can burst.

I no longer remember how I came to the idea of a bride, but it seems to me that this represents a logical sequence, from the child a girl is formed, and then the bride. This is primarily white, white on white; then there is an illusion that is particularly feminine: a sense of purity and innocence, which is given as a covenant of love "... for better or worse." It is the feast of the moment when from the protected limbo of childhood and youth one crosses over to the responsibility of maturity - a sort of initiation - the peak of life. "

She will also add on the topic of whiteness of her painting: "The whiteness is the celebration, purity, joy of the moment, sometimes nothingness and death. From white comes out color (painting-wise) while in the darkness it sinks. The whiteness is the day - sunny day - light. It is enough to oppose to the white just a grayness of silver from which all coloros can emerge, to the most sophisticated colourism. And that's enough.

1 Razgovor s Dragicom Cvek Jordan 2006. vodio Milan Bešlić, u: Dragica Cvek Jordan, Galerija Mona Lisa, Zagreb, 2009., 84-116.

Botteri Dini Josip

Botteri Dini Josip (Zagreb, 3. lipnja 1943.) hrvatski je slikar. Najpoznatiji je po djelima sakralne tematike, posebice po vitrajima i mozaicima. Otac je hrvatske akademske slikarice Ane Marije Peruzović Botteri i punac hrvatskoga akademskog slikara Hrvoja Marka Peruzovića.
Nakon završene gimnazije u Splitu, Botteri Dini 1964. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje pohađa studij slikarstva kod profesora Ljube Ivančića, Ferdinanda Kulmera, Vjekoslava Paraća, Krste Hegedušića i Ive Režeka i gdje je godine 1968. diplomirao u klasi prof. Miljenka Stančića.[2][3] Nakon završetka studija predavao je povijest umjetnosti na gimnazijama u Kninu i Bolu do 1975., nakon čega postaje slobodni umjetnik i član ZUH-a. Ujedno je bio i upravitelj Galerije umjetnina "Branislav Dešković" u Bolu.[3] Danas je profesor na Likovnoj akademiji u Splitu, čiji je bio suosnivač.
Samostalno je izlagao preko stotinu puta u zemlji i inozemstvu; neki od gradova s tog popisa su Pariz, Milano, Frankfurt, Padova, Toronto, Los Angeles, Ljubljana, Zagreb, Mostar, Split, Dubrovnik i dr. Njegovi se mozaici i vitraji nalaze u crkvama u Melbourneu, Splitu, Dubrovniku, Bolu, Baškoj Vodi, talijanskom Porto d'Ascoliju, austrijskom Wulkaprodersdorfu i Beču itd.[4] Također je ostvario više ciklusa slika na platnu i drvu, kao i u tehnici svilotiska u grafikama.
Djela mu se nalaze u Vatikanskom muzeju, Galeriji "Branislav Dešković" u Bolu, Galeriji umjetnina u Splitu, zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju grada Šibenika, Zbirci Zagrebačke nadbiskupije i Zbirci Biškupić.[4]

Billich Charles

Billich Charles (Lovran, 6. rujna 1934.) - hrvatski slikar
Rodio se u Lovranu kao Karlo Bilić. U Australiji živi od 1956. godine. Završio je studij umjetnosti u Melbourneu. Radio je razne poslove, dok nije postao poznati slikar. Motivi njegovih slika su vrlo raznoliki poput portreta, prikaza sportskih događanja, baleta, arhitekture, kazališta, religijskih motiva itd.
Bio je službeni umjetnik velikog broja sportskih i kulturnih događanja poput utrke formule 1 u Melbourneu 1996. godine, kandidature Pekinga za Olimpijske igre i službeni umjetnik Olimpijskih igri u Pekingu 2008. godine itd. Bio je službeni umjetnik olimpijskih ekipa SAD-a i Australije, na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. godine, u Sydneyu 2000. godine, u Ateni 2004. godine i Pekingu 2008. godine. Sudjelovao je u obilježavanju 100. godina Nobelove nagrade 2001. godine.
Imao je izložbe slika u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku 2004. i 2006. godine, u Pekingu u sklopu Olimpijskih igara 2008. godine i u mnogim drugim gradovima širom svijeta poput Tokija, Rima, Hong Konga, Londona, Moskve, Melbournea, Sydneya itd. U Hrvatskoj je imao izložbe u Zagrebu 1994. godine i u Lovranu 1998. godine. Njegove slike nalaze se u muzejima i galerijama širom svijeta npr. u Vatikanu, u Olimpijskom muzeju u Lausanneu, u Muzeju Crvenog križa u Ženevi, u zgradi Ujedinjenih naroda u Ženevi, u zgradi japanskog parlamenta, u hramu Shaolin u Kini itd. Nalaze se i u Gradskom poglavarstvu Rijeke, u hrvatskom veleposlanstvu u Canberri i u australskom veleposlanstvu u Zagrebu.
Naslikao je i ciklus slika posvećen hrvatskim znanstvenicima poput Ruđera Boškovića, Slavoljuba Penkale, Nikole Tesle, Fausta Vrančiča i dr. Slikao je i bl. Alojzija Stepinca, pape Ivana Pavla II. i Benedikta XVI.
Dobio je velik broj nagrada, uključujući titulu počasnog građanina Atlante, počasni doktorat Američke športske akademije, nagrade u Australiji, Italiji, Kini i drugdje. O njemu je napisan veći broj knjiga. U Kinu su objavljene poštanske marke s motivima njegovih slika. Bio je prijatelj pape Ivana Pavla II., a druži se s mnogim glumcima i političarima poput Billa Clintona i Nelsona Mandele.

Berber Mersad

Berber Mersad (1. januar 1940; Bosanski Petrovac; umro 7. oktobra, 2012. u Zagrebu) je bio bosanskohercegovački akademski slikar. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963. godine, Odsjek slikarstvo u klasi Maksima Sedeja. 1965. godine završio je specijalku za grafiku. Od 1978. do 1982. godine radio je na Katedri za crtež i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Danas je Berber poznat u svijetu kao jedan od najpoznatijih grafičara. Njegovo djelo je uvršteno u kolekciju Tate Gallery 1984. godine. Imao je čitav niz samostalnih i kolektivnih izložbi. Dobitnik je preko 50 nagrada i priznanja za svoj rad. Od 2007. godine član je Ruske akademije umjetnosti.
Tijekom 1990-ih, za vrijeme rata u BiH, seli u Zagreb. Do kraja života živi i radi u Zagrebu i Dubrovniku.
Bavio se slikanjem, grafikom, tapiserijom, ilustracijom, te je radio scenografiju i kostimografiju, a 1985. završio je svoj crtani film Tempo Secondo.
Održao je gotovo stotinu samostalnih i sudjelovao u nizu skupnih izložbi u Europi, SAD-u i Aziji, a dobitnik je više od 50 nagrada i priznanja za svoj rad. Bio je i član Ruske akademije umjetnosti od 2007. godine. [2] 1984. godine Galerija Tate u Londonu uvrštava Berberove slike u svoj stalni postav.

Bengez Miljenko

Bengez Miljenko, rođen je 1954.g. u Zagrebu. Slikarstvom se profesionalno počinje baviti 80-ih godina. Od 1984. do 1989.g. suradnik je u ateljeu prof. Vilima Svečnjaka. Prvi puta samostalno izlaže u Ljubljani 1987.g. u "Klubu kulturnih i znanstvenih radnika". Od 1990.g. boravi u Firenzi u Campo del restauro "Lorenzo de' Medici" i kod prof. Leonarda Passeri-a izučava restauriranje slika štafelajnog slikarstva. Po završetku školovanja 1991.g. odlazi u New York i počinje suradnju s galerijom "S.E. Feinman Fine Arts" u SoHo-u gdje kontinuirano boravi i radi do 2000.g. Naizmjenično izlaže u SAD-u, Italiji i Hrvatskoj.
Od 1997.g. surađuje sa milanskom galerijom "L'Incesione" koja mu nakon brojnih izdanja grafičkih listova, 2001.g. tiska monografiju pod naslovom "Bengez". Od 2001.g. galerija "Free Art" organizira izložbe radova Miljenka Bengeza diljem Italije kojima ga afirmira i na talijanskoj likovnoj sceni. Do danas, izlagao je na više od sedamdeset samostalnih kao i brojnim zajedničkim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Slike Miljenka Bengeza nalaze se u brojnim kolekcijama u Europi, SAD-u i Japanu. Od 1994.g. član je HDLU-a.
Berber Mersad (1. januar 1940; Bosanski Petrovac; umro 7. oktobra, 2012. u Zagrebu) je bio bosanskohercegovački akademski slikar. Slikarstvo je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani 1963. godine, Odsjek slikarstvo u klasi Maksima Sedeja. 1965. godine završio je specijalku za grafiku. Od 1978. do 1982. godine radio je na Katedri za crtež i grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Danas je Berber poznat u svijetu kao jedan od najpoznatijih grafičara. Njegovo djelo je uvršteno u kolekciju Tate Gallery 1984. godine. Imao je čitav niz samostalnih i kolektivnih izložbi. Dobitnik je preko 50 nagrada i priznanja za svoj rad. Od 2007. godine član je Ruske akademije umjetnosti.
Tijekom 1990-ih, za vrijeme rata u BiH, seli u Zagreb. Do kraja života živi i radi u Zagrebu i Dubrovniku.
Bavio se slikanjem, grafikom, tapiserijom, ilustracijom, te je radio scenografiju i kostimografiju, a 1985. završio je svoj crtani film Tempo Secondo.
Održao je gotovo stotinu samostalnih i sudjelovao u nizu skupnih izložbi u Europi, SAD-u i Aziji, a dobitnik je više od 50 nagrada i priznanja za svoj rad. Bio je i član Ruske akademije umjetnosti od 2007. godine. [2] 1984. godine Galerija Tate u Londonu uvrštava Berberove slike u svoj stalni postav.

Bahunek Branko

Bahunek Branko rođen je 13. prosinca 1935. godine u Zagrebu., pohađao je školu za primjenjenu umjetnost u Zagrebu ,istodobno je radio kao soboslikar i dekorater s ocem čiji je status poznatog slikara-amatera uvelike utjecao na Branka Bahuneka. Godine 1955. pohađa Likovnu sekciju kulturno-umjetničkog društva Ivan Goran Kovačić u Zagrebu, kojom je rukovodio istaknuti slikar i likovini pedagog Ivo Šebalj, učeći klasično crtanje, slikarstvo i slikarske tehnike.
Prvi zapaženi uspjeh postiže na 1968. godine na zajedničkoj izložbi u Zagrebu, što ga je potaknulo na intenzivniji slikarski rad, dok ga je prodor u svijet s nastupom u Salotto dell'arte u Milanu 1970.g, ohrabrio da napusti poziv dekoratera i da se profesionalno posveti slikarstvu. Prve samostalne izložbe priredio je 1974. u Zagrebu i Dubrovniku.
Bahunek je u trideset i pet godina umjetničkog rada ostvario 53 zapažene samostalne i 370 skupne izlože diljem svijeta. Osim u hrvatskim gradovima izlagao je u Berlinu, Rotterdamu, Zuerichu, Muenchenu, Amsterdamu, Beču, Parizu, New Yorku, Torontu, Seulu itd. Za svoj rad primio je mnoga priznaja i nagrade u zemlji i inozemstvu, među ostalim 3. nagrada na XVII međunarodnom salon u Parizu 1976. godine.
Za razliku od većine hrvatskih naivnih slikara, koji su stil izgradili na motivima seoskoga života, Branko je Bahunek svoje likovno umjetničko djelo temeljio na zasadama urbanog života. Slikao je motive staroga Zagreba, Dubrovnika te aktove i portrete. Ženski lik jedna je od glavnih tema Bahunekova umjetničkog stvralaštva, njegova opsesija u tijeku plodne umjetničke karijere.
Branko Bahunek umro je 06. rujna 2005. godine u Crikvenici.

Vejzović Munir

Vejzović Munir , 29. siječnja 1945. roden u Doboju, BIH. Osnovno obrazovanje završava u rodnom gradu, te Školu primijenjene umjetnosti u Sarajevu.

Godine 1965. upisuje se na ALU u Zagrebu, slikarsko grafički smjer. Tokom studija na ALU prekida studiranje na trećoj godini i odlazi u Pariz, baš u vrijeme studentskih nemira 1968 godine. Nakon provedene godine dana vraća se ipak u Zagreb gdje diplomira u klasi prof.Antuna Mejzdića 1970 godine.
Slijedi razdoblje opstanka u metijeru iako je primoran raditi na nekoliko škola u Doboju .Nakon kratkog boravka u rodnom gradu vraća se u Zagreb. 1977. predaje na Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu i to je bilo posljednje pedagoško iskustvo. Od tada živi u svojstvu samostalnog profesionalnog umjetnika.
Boraveći u Parizu upoznaje i usvaja veliki dio francuske likovne baštine po raznim muzejima i galerijama istodobno pohađajući neobavezno Ecole des Beaux Arts.
Dobitnik je NAZOROVE NAGRADE za 2008 god.
Izložbe umjetnika: Ulja i skulpture u Palači Milesi